Uvaženi posjetioci/čitaoci Portala Saveza slijepih Crne Gore,
SSCG će u danima i mjesecima koji slijede, kreirati i objaviti deset veoma korisnih tekstova, koji obrađuju Brajevo pismo, njegov nastanak i značaj, primjenu itd.
Želimo da široj društvenoj zajednici približimo pojam Brajevog pisma, njegovog tvorca, korišćenja i značaja korišćenja istog za osobe oštećenog vida.
Danas vašoj pažnji preporučujemo osmi tekst, drugi dio u kojem prenosimo šta je o Brajevom pismu rekao Nikola Zekić, osoba potpuno oštećenog vida.
Uživajte u čitanju i budite slobodni da vaše impresije, dileme i eventualna pitanja podijelite sa nama, ostavite komentar ili nam pišete putem mail adrese: savezslijepihcg@gmail.com
Brajevo pismo iz ugla Nikole Zekića
Vrijeme neumitno teče, a civilizacije napreduju i nazaduju, oscilirajući poput kakvog velikog klatna koje ide amo-tamo vasionom. Iskustvo prethodnih naraštaja, i korišćenje onoga pozitivnog što su nam oni dali, najvažniji je element napretka ljudskog društva.
Tvrdim da je Luj Braj, pronalazač i izumitelj pisma koje nosi njegovo ime, barem što se osoba oštećenog vida sli tiče, izvjesna vrsta mesije, spasitelja koji je ovoj populaciji dao šansu da izađe iz mraka nepismenosti. Poredeći ga sa mesijom, otići ćemo i korak dalje, pa njegove prethodnike, kao, npr. Valentin Aj, uporediti sa prorocima koji su, po hrišćanskom vjerovanju, pretskazali i nagovijestili mesijin dolazak.
Brajevo pismo je generacijama bilo temelj i stub obrazovanja osoba oštećenog vida. Međutim, tehnologija je u najnovije vrijeme izuzetno napredovala, te se pojaviše programi koji čitaju i govore tekst, koji osobama oštećenog vida omogućavaju da nesmetano, ili gotovo nesmetano, koriste računar, da se služe novim, pametnim telefonima, pa donekle i fotografije opisuju, naročito ako iste sadrže kakav tekst. U takvoj tehnokratskoj klimi, stvorila se među našom populacijom jedna grupa kojatvrdi da je Brajevo pismo ostatak prošlosti, da je u današnje vrijeme nepotrebno, te da ga treba odstraniti, i učiti djecu da se služe novim, elektronskim pomagalima. Ovdje ću pokušati da dam svoje lično viđenje problematike, i izrazim svoje, takođe, lično mišljenje po pitanju korisnosti Brajevog pisma.
Za mene, kao muzičara, Brajevo pismo je bilo od neprocjenjive koristi tokom školovanja, radi toga što bih, da nije njega, kompozicije morao da učim po sluhu, što i nije tako lako kao što laici misle, jer, ne radi se tu o pjesmama popularnog karaktera, sa nekoliko harmonskih funkcija, fortšpilom, strofama i refrenom, već o klasičnim kompozicijama, koje, kako potencijalni muzičar sa školovanjem odmiče, postaju sve teže i komplikovanije. Smatram, dakle, da je za jednog muzičara, naročito instrumentalistu, tj. muzičara izvođača, Brajevo pismo neophodno, te da ga mora poznavati, ne misleći pod tim samo na Brajevu muzičku notaciju, već i na sve druge simbole, jer muzička notacija je neodvojiv dio jedne veće cjeline, i bez nje ne može se poznavati, isto kao što čovjek, koji bi da bude doktor, prije svega mora da dobro upozna anatomiju, da pohađa časove biologije od osnovne škole pa nadalje, da bi imao kompletno znanje iz te oblasti.
Već čujem, međutim, glasove kritičara, koji mi vele:
“Pa, dobro, eto, vi muzičari koristite i dalje Brajevo pismo, a nas koji ne želimo, ostavite na miru!”
Ja, međutim, smatram, da je svaka osoba oštećenog vida, koja ne poznaje Brajevo pismo, zapravo nepismena. Ovdje, naravno, mislim na one osobe oštećenog vida, koji su vid izgubili na rođenju, ili prije polaska u školu, te dakle nisu imali priliku da nauče ono pismo koje je u našem žargonu poznato kao “videće”. Takvi, a njih ima naročito među mlađima, u svom pisanju prave zaista nevjerovatne greške iz kojih čovjek, htio ne htio, mora da izgradi o njima utisak kao o neškolovanim mamlazima. To su one dame i gospoda koji pišu “ne znam”, zajedno, koji vam na facebooku šalju poruku, pitajući vas “Bih smo li mogli da se upoznamo”, i koji, budući da na telefonima redovno koriste funkciju diktata, tj. izgovaraju tekst koji telefon automatski upisuje, usput praveći nove greške, nikakve znake interpunkcije ne koriste. Pritom ne razmišljaju o tome da će ih okolina čuti, ako su na javnom mjestu, te se tako mogu čuti kako, recimo, u gradskom prevozu ili na ulici, u telefon izriču svoje poruke o neizmjernoj ljubavi. Ove gore navedene posledice nepismenosti i nepoznavanja Brajevog pisma, nisu toliko očigledne kod nas, koliko kod, recimo, Amerikanaca, jer engleski jezik mnogo više trpi od pogrešnog spelovanja, nego naš, koji je baziran na Vukovoj izreci “Piši kako govoriš, čitaj kako je napisano”.
Prije nego što me kogod optuži da sam isuviše oštar, reći ću da sam svjestan da ima ljudi koji savršeno vide, a koji prave greške u pisanju slične onima koje sam gore naveo, s tim što za njih zaista ne postoji nikakvo opravdanje, koje bi moglo da se iznađe za osobe koje ne poznaju Brajevo pismo, te se, u takvim slučajevima, zaista radi o neškolovanim, ili na pogrešan način školovanim, mamlazima.
Iz svega gore navedenog, nadam se da je svima jasno da Brajevo pismo i dalje predstavlja važan, nezaobilazan i izuzetno značajan elemenat u obrazovanju i životu svakog čovjekaoštećenog vida.
Nikola Zekić
