Konvencija o pravima lica sa invaliditetom u članu 8 obavezuje države potpisnice i govori o važnosti podizanja nivoa svijesti opšte javnosti o pitanjima invalidnosti. Dalje, ovaj svojevrsni “ustav” za OSI navodi da države potpisnice trebaju preduzimati efektivne i adekvatne mjere, radi podizanja nivoa svijesti o OSI u čitavom društvu i promovisanja poštovanja njihovih prava i dostojanstva. Preduzimanjem aktivnosti i odgovarajućih mjera, treba voditi računa da iste budu usmjerene ka ublažavanju i eliminaciji predrasuda, stereotipa i loših postupaka prema OSI u svim oblastima života.
Pomenute mjere, između ostalog, uključuju još i sljedeće: sprovođenje učinkovitih kampanja za mijenjanje i podizanje nivoa svijesti šire javnosti, koje imaju za cilj uvažavanje prava osoba sa invaliditetom, promovisanje pozitivnog gledanja na ove osobe, veći nivo društvene inkluzije i kohezije, promociju vještina, vrijednosti, sposobnosti i doprinosa OSI u svim sferama života.
Jedan od najvažnijih subjekata, koji kreira, stvara i šalje informacije u etar, su svakako mediji. Iako su mediji često naš glavni saveznik i partner kada sprovodimo određene aktivnosti, događaje i borimo se sa društvenim anomalijama, smatramo da bi oni ipak trebali više i realnije da izvještavaju i edukuju auditorijum o osobama sa invaliditetom. To podrazumijeva najprije da senzacionalizam bude sasvim isključen iz medijskih objava, tekstova, priloga, emisija i dr.
Iako ne sumnjamo u dobru namjeru novinara i drugih poslenika koji izvještavaju o OSI, činjenica je da su osobe sa invaliditetom katkada marginalizovane i etiketirane u medijima, što može da stane na put njihovoj punoj inkluziji. Uvijek treba poći sa stanovišta da su OSI apsolutno jednake sa svim drugim građanima i građankama, te da zapravo nemaju bilo kakve “posebne potrebe”, kako često i danas možemo u medijima čuti ili pročitati.
Savez slijepih Crne Gore je prošle godine sproveo istraživanje o diskriminaciji OSI, a ispitanici su odgovorili da se mediji uopšte ne bore za ljudska prava osoba s invaliditetom.
Ispitanici su ocijenili i zastupljenost barijera/prepreka s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom, ukoliko postoje u medijma i u radu s medijima, barijere su u ogromnoj mjeri prisutne za 17% ispitanika, a za 25% u većoj mjeri.
Edukovanost medijskih poslenika i upotreba adekvatnih terminoloških izraza, su takođe važni za realnu sliku o OSI i njihovim sposobnostima. Kada se izvještava o osobama potpuno ili djelimično oštećenog vida, svakako da treba izbjegavati upotrebu izraza, poput: slijep, slijepo lice, ćorav, slabovid, razrok i sl.
Pošto mediji imaju veoma važnu ulogu prilikom kreiranja opšte slike javnosti o pravima, potrebama i sposobnostima OSI, oni bi svakako trebali da u saradnji sa svim društvenim akterima, a posebno sa organizacijama koje okupljaju OSI, dođu do saznanja koje su to situacije, načini i metode kako da se na pravi način izvještava o ovoj populaciji i tako izazovu pozitivni efekti i posljedice.
Mi predlažemo medijima da izvještavaju situaciono, da izbjegnu senzacionalizam, patetiku, tugu i sažaljenje, kao i da edukuju širu javnost o invaliditetu i o ispravnom načinu ophođenja prema osobama koje imaju neku vrstu invaliditeta.
Navodimo samo neke od primjera, gdje se OSI ne tretiraju ravnopravno od strane elektronskih medija i njihovih izvještača.
Najupečatljivija situacija je kada se u nekom dijelu ekrana pojavi tzv. scrol sa određenim imenom ili nazivom, sa brojevima telefona, mejl adresama i sl. Oni koji nemaju oštećenje vida, za njih su ove dodatne informacije uobičajena stvar, dok za osobe koje imaju oštećen vid, one ostanu nepoznanica, jer spiker ili druga osoba, često i ne pročita na glas te podatke sa ekrana. Takođe, veoma često se na ekranima pojave fotografije, tabele, grafikoni i slično. Ovo bi takođe, barem ukratko, trebalo pojasniti i dočarati gledaocima oštećenog vida.
Ovo su svakako samo elementarne stvari i preporuke za sve uvažene medijske izvještače i kreatore medijskih sadržaja, koje ćemo kroz buduću saradnju unaprijeđivati i dodatno mijenjati, shodno napretku cjelokupnog društva i u zavisnosti od potreba samih osoba sa invaliditetom.
