Preskoči na sadržaj

POSTOJANJEM PERIPATOLOGA I STABILNIM FINANSIRANJEM USLUGE PSA VODIČA DO SAMOSTALNOG I BEZBJEDNOG KRETANJA OSOBA OŠTEĆENOG VIDA

Objavljeno u Aktuelnosti

Razgovarali smo sa Eldinom Omerović, diplomiranom pravnicom i osobom djelimično oštećenog vida o dostupnosti usluga socijalne i dječje zaštite osobama s invaliditetom i načinima za unapređenje stanja u ovoj oblasti.

Da li su usluge socijalne i dječje zaštite dostupne osobama s invaliditetom?

Kao diplomirana pravnica, prije svega smatram da zakonska regulativa u ovoj oblasti nije usklađena sa stvarnim potrebama korisnika. Postoji niz pravnih praznina koje nerijetko dovode do proizvoljnih tumačenja, ali i ozbiljnih kršenja navedenih propisa. Neusklađenost zakona i podzakonskih akata razlog je zbog kojeg korisnicima često bivaju uskraćena prava koja im po zakonu pripadaju. Takođe, veliki problem predstavlja i fizička nepristupačnost ustanova socijalne i dječje zaštite, poput centara za socijalni rad. Osim arhitektonskih barijera, prisutan je i nedostatak taktilnih staza i oznaka na brajevom pismu, kao i komplikovane procedure, te papirologija u nepristupačnim formatima, zbog čega ove ustanove ne možemo posjećivati samostalno, već zavisimo od asistencije nekog od članova porodice, prijatelja ili personalnih asistenata.

Da li koristite neku uslugu socijalne i dječje zaštite?

Trenutno ne koristim nijednu uslugu. Ranije sam u više navrata koristila uslugu personalne asistencije, a u okviru projekta “Rukama do svjetlosti koji je realizovala lokalna organizacija slijepih za Bijelo Polje i Mojkovac, imala sam priliku da pohađam grupne psihološke radionice. Takođe, pohađala sam i jednodnevnu obuku za kretanje uz pomoć bijelog štapa.

Da li su usluge koje ste koristili odgovarale Vašim individualnim potrebama?

Kada je riječ o usluzi personalne asistencije, ključnim nedostatkom smatram projektno finansiranje same usluge, zbog čega je njeno korišćenje ograničeno na period trajanja projekta i dostupna je samo određenom broju korisnika. Ja sam ovu uslugu uglavnom koristila za vrijeme studija, kako bih uz pomoć asistentkinje odlazila na predavanja, pratila nastavu i lakše pripremala gradivo za polaganje kolokvijuma i ispita. Podrška asistentkinje bila mi je neophodna i radi samostalnog kretanja, kako bih mogla samostalnije da izvršavam određene obaveze, na način da ne opterećujem članove porodice. Smatram da broj sati predviđenih za korišćenje usluge često nije bio usklađen sa mojim potrebama, budući da mi podrška asistentkinje nije bila neophodna prilikom zadovoljenja nekih ličnih potreba, zbog čega se nekada dešavalo da dobijem više sati nego što mi je zaista potrebno. Osim toga, bilo je situacija kada se projekat završi tokom trajanja studijskog semestra, te bih bila uskraćena za korišćenje usluge onda kada mi je bila najpotrebnija. Što se tiče psiholoških radionica, mislim da je njihov doprinos u razmjeni iskustava i osnaživanju svakog pojedinačnog učesnika veoma značajan. Obukom za korišćenje bijelog štapa nisam zadovoljna, iz razloga što smatram da je preduslov za sigurno i bezbjedno samostalno kretanje postojanje specijalizovanog edukatora, odnosno peripatologa, što u našoj zemlji još uvijek nije slučaj.

Koje usluge smatrate neophodnim?

Na prvom mjestu, ističem uslugu personalne asistencije, koja je veoma značajna za samostalan i produktivan život svih osoba s invaliditetom. Naglašavam da je važno izbjegavati često miješanje različitih usluga, odnosno napraviti jasnu razliku između usluga personalne asistencije, asistencije u nastavi, pomoći u kući i slično. Sve ove usluge podjednako su važne za osobe sa različitim vrstama invaliditeta, a njihovim stabilnim i sistemskim finansiranjem obezbijedila bi se dostupnost svima kojima su potrebne. Postojanje gestovnih tumača za znakovni jezik je jedna od značajnijih usluga, čiji je nedostatak u sistemu veoma primjetan. Potrebno je raditi na razvijanju novih usluga, kao i sistemskom prepoznavanju onih već postojećih, koje su pozitivno ocijenjene od strane korisnika. Istakla bih primjer usluge videći pratilac, koju realizuje Savez slijepih. Iako do sada nisam koristila ovu uslugu, čula sam veoma pozitivna iskustva onih osoba oštećenog vida koje je aktivno koriste. Usluga psa vodiča trebala bi biti finansirana od strane države, kako bismo imali veći broj pasa vodiča za više korisnika. Usluge individualne i grupne psihološke podrške su takođe neophodne, naročito za one osobe s invaliditetom koje imaju neka negativna životna iskustva ili traume, te bi im razgovor sa psihologom pomogao u prevazilaženju istih i osnaživanju za dalji što produktivniji život.

Kao žena s invaliditetom, prepoznajete li neke nedostatke u sistemu koji ukazuju na postojanje rodno zasnovane diskriminacije?

Predrasude prema sposobnostima žena s invaliditetom prisutne su na svakom koraku, pa tako i u ovoj oblasti. Prilikom kreiranja usluga, neophodno je voditi računa o potrebama žena s invaliditetom. Kao primjer bih navela uslugu personalne asistencije, gdje se žena, kojoj je potrebna pomoć u zadovoljenju ličnih potreba ne može osloniti na osobu drugog pola. Veoma je važno da svi asistenti budu adekvatno edukovani o načinu pružanja određenih usluga, kao i da korisnici, uključujući i žene s
invaliditetom, imaju mogućnost samostalnog odabira osobe u koju mogu imati apsolutno povjerenje. Nedovoljna razvijenost servisa podrške za život u zajednici, jedan je od faktora koji sputava žene s invaliditetom u želji da zasnuju porodicu i ostvare se u ulozi majke. Žene s invaliditetom nemaju jednake šanse na tržištu rada, te stoga nisu u mogućnosti da budu ekonomski nezavisne i bez pritisaka okruženja odlučuju o izboru partnera i sklapanju braka.

Veći broj servisa podrške namijenjenih ženama s invaliditetom predstavljao bi stimulans koji bi ih podstakao da se aktivnije bore za svoja prava, uprkos predrasudama od strane okruženja. Imate li neke preporuke za unapređenje stanja u ovoj oblasti?

Povećati broj usluga koje sistem prepoznaje i omogućiti stabilno finansiranje već postojećih, uključujući i servise podrške za život u zajednici, čime bi se obezbijedio njihov širi opseg. Mnoge osobe s invaliditetom nisu edukovane o pravima i uslugama iz ove oblasti, pa često ne znaju kako da se izbore za njihovo ostvarivanje. Kad je riječ o pravima, neophodno je eliminisati loše prakse prema kojima ostvarivanjem jednog, gubimo mogućnost za ostvarivanje drugog prava, a nerijetki su i slučajevi u kojima osoba mora biti lišena poslovne sposobnosti kako bi ostvarila određeno pravo. Dobar primjer jeste pravo na ličnu invalidninu, koje ja nisam mogla ostvariti, kao ni mnoge osobe oštećenog vida. Zato je, kao što sam navela na početku, zakonsku regulativu neophodno uskladiti sa realnim potrebama korisnika. U pogledu visine materijalnih davanja, mora se imati u vidu da su, zbog malog broja zaposlenih osoba s invaliditetom mnogim korisnicima upravo ona jedini izvor prihoda, a njihova visina, u ovom trenutku, ne može garantovati pristojan život osobama koje nisu u radnom odnosu. Kao što sam već navela, postojanje peripatologa i stabilno finansiranje usluge psa vodiča, preduslovi su za samostalno i bezbjedno kretanje, a samim tim i dostojanstven život osoba oštećenog vida. Na kraju treba istaći i važnost procesa deinstitucionalizacije, stvaranjem ambijenta u kome bi što veći broj osoba s invaliditetom mogao provoditi vrijeme u poznatom okruženju, van institucija. Preporuka je da, umjesto ulaganja novčanih sredstava za izgradnju novih oblika institucionalnog smještaja, pomenuta sredstva treba usmjeriti na finansiranje usluga i servisa podrške za život u zajednici, čije obezbjeđivanje doprinosi samostalnosti i produktivnijem životu svih osoba, bez obzira na vrstu i stepen invaliditeta.

Intervju je kreiran u okviru projekta: “Jednakošću do dostojanstvenog života OSI u Crnoj Gori“, koji sprovodi Savez slijepih Crne Gore u partnerstvu sa Udruženjem za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje, a finansira Evropska unija kroz podršku za civilno društvo (CSF) i Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore.

S poštovanjem,
SAVEZ SLIJEPIH CRNE GORE
Ul. Njegoševa br.6, 81000 Podgorica
Tel: +382 (0)20 665 368, fax: +382 (0)20 665 377
E mail: savezslijepihcg@gmail.com
http://www.ss-cg.org/ , http://www.zaposliosi.me/ 

Tekst na engleskom možete pročitati i preuzeti u nastavku –Peripatolozi

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

10 − five =