Ideja da posljedice kriznih situacija, poput pandemija, mogu imati mnogo veći uticaj na mentalno nego na fizičko zdravlje, nije sasvim nova. Koronavirus je, za relativno kratko vrijeme, izmjestio čitavu svjetsku populaciju i naše cjelokupno funkcionisanje. Na pojavu virusa smo reagovali tipičnim odgovorom za vanredne krizne situacije. Na posljedice, po mentalno zdravlje, se ukazivalo već u prvim mjesecima nakon izbijanja virusa i proglašenja pandemije, ali šta kada sve ovo bude prošlost? Da li smo se habituirali na promjene uslovljene pojavom virusa i prihvatili da već sada, na pragu 2023. godine živimo novu normalnost?
Na sva ova pitanja nije lako odgovoriti i ne postoji jedinstveno objašnjenje. Kako će svako od nas reagovati na kriznu situaciju zavisi od niza činioca koji se razlikuju od osobe do osobe. Iako u psihologiji kažemo da stres predstavlja normalnu reakciju na nenormalne uslove, ipak naše reakcije će se razlikovati. Prošlo iskustvo, pol, starost, materijalno stanje, nezaposlenost, status mentalnog zdravlja, sve su to čionici koji određuju kako će svako od nas reagovati na krizu. Pojava koronovirusa predstavlja iznenadnu kriznu situaciju, za koju nismo mogli biti unaprijed pripremljeni. Ta nespremnost, kao faktor iznenađenja, doprinosi većem doživljavanju strijepnje i straha. Tokom pandemija, tipično je da u populaciji prevladava anksioznost, depresivnost, somatske tegobe, osjećanje beznadežnosti, gubitak samopoštovanja, pa čak i povećana agresivnost i pad efikasnosti u mnogim socijalnim ulogama. U toku trajanja epidemije SARS-a i nakon nje porast suicida se povećao za čak 30% među starijom populacijom, što nam ukazuje na potrebu za preventivnim djelovanjem tokom i nakon koronavirusa. Mjere zaštite od virusa, kojima smo bili izloženi, kao što su fizička i socijalna izolacija, uticali su na smanjenje interpersonalne interakcije, udaljili smo se jedni od drugih, posjete su postajale rjeđe i interesovanje za društveni život je opalo. Ovo nam ukazuje na bitnost očuvanja mentalnog zdravlja i da posljedice ovakvih, radikalnih mjera, mogu uticati na razvijanje simptoma postatraumatskog stresa, depresije i nesanice.
Zastrašeni perspektivom neprolaznosti situacije, pitamo se kada će sve ponovo postati normalno i da li je normalan život posle koronavirusa moguć. Dok postavljamo sebi takva pitanja, mi već živimo jednu novu normalnost, u neznanju da smo u mjesecima iza nas nesvjesno prihvatili izmijenjene uslove kao normalne. Sve manje pružamo otpor, a neki od nas postaju sve kreativniji u prevladavanju krizne situacije. Iako smo djelimično prihvatili stvari onakve kakve jesu i čini nam se da je u većoj mjeri sve u redu, posljedice koronavirusa će se osjećati u godinama koji slijede.
Promjene na kognitivnom, emotivnom, ponašajnom planu su očekivane. Neki od nas će buduće događaje češće doživljavati kao prijeteće, poučeni prethodnim iskustvom, dok će drugi razviti interpersonalne probleme ili u krajnjem traumatska i stresna iskustva. Psiholozi širom svijeta upozoravaju na to da će 10-15 % svjetske populacije biti izoloženo dugotrajnoj anksioznosti.
Međutim, svako od nas ima potencijal da koristi određene resusrse u procesu prevladavanja krize koronavirusa i ti specifični načini su individualni. Neko će koristiti kognitivne strategije prevladavanja, kao što su prikupljanje informacija i rješavanje problema, dok će drugi koristiti emocionalne načine prevazilaženja, na primjer smijeh ili plakanje, ili čak simboličke: crtanje, čitanje i pisanje. Ovih strategija je mnogo, zato je važno otkriti svoje načine za prevazilaženje krize i iskoristiti ih na što produktivniji i konstruktivniji način.
Iako je neminovno da posle korone ništa neće biti isto, imajmo na umu da i ne mora biti isto kao prije. Sasvim je u redu da nešto ili sve bude drugačije. Krizna situacija uvijek predstavlja mogućnost za stvaranje nečeg boljeg, pomaka u zrelost i stvaranja novih životnih snaga i vještina. Hajde da stvaramo nešto novo, da iz ovog iskustva naučimo više o sebi i drugima, i da brinemo više o svom mentalnom zdravlju.
Ova aktivnost je realizovana u okviru projekta “Jačanje otpornosti starijih osoba i osoba sa invaliditetom tokom COVID-19 i budućih kriza”, koji je podržan od strane Evropske Komisije, Austrijske agencije za razvoj i Austrijskog Crvenog krsta, a partneri na projektu su Crveni Krst Crne Gore i Savez slijepih Crne Gore.
Piše: Dragana Đokić, psiholog
