Da je komunikacija važna i da joj treba posvetiti posebnu pažnju, nije za nas nova informacija. Od kada je svijeta i vijeka, čovjek je komunicirao i radio na unapređenju komunikacije. Antoan de Sent Egziperi je komunikaciju doživljavao kao oličenje luksuza, napisavši da je ,,jedini pravi luksuz zapravo luksuz ljudske komunikacije“. Komunikacija je, takođe, jedna od tri glavne sfere života ljudskog društva, uz radnu aktivnost i znanje. Nakon toga, to postaje neophodan i suštinski aspekt svake vrste ljudske aktivnosti, jer smo stvoreni da komuniciramo. Zauzima i značajno mjesto u životu ljudi i zadovoljava njihove sve složenije razvojne, emocionalne i druge potrebe. Već u prenatalnom periodu beba počinje da komunicira, a to se završava smrću jedinke. Važno nam je da znamo da nam komunikacija pomaže da se socijalizujemo, da budemo u interakciji s drugim ljudima, da učimo, da saznajemo o sebi i svijetu oko sebe, da rastemo i da se mijenjamo.
Kako učimo da komuniciramo? Tako što ostvarujemo interakciju sa drugima iz okruženja, te je to i sasvim prirodna potreba, za traženjem društva i razmjenom. Vješto komuniciranje temelj je svih socijalnih vještina. Da bismo iskomunicirali u vezi sa svojim emocijama, prepoznali tuđe emocije, saosjećali se s drugima, radili na socijalnim vještinama, moramo znati da komuniciramo sa svijetom oko sebe. S druge strane, nedostatak komunikacije je u vezi s nedostatkom interakcije, a to može voditi u druge psihološke poteškoće, kao što su depresija, anksioznost (posebno socijalna anksioznost), fobije, strahovi, izolacija i dr. Poznato nam je najjednostavnija podjela komunikacije na verbalnu i neverbalnu. Verbalna komunikacija podrazumijeva govor i pisanje dok neverbalna komunikacija podrazumijeva izraz lica, ton glasa, pogled, dodir, položaj i pokrete tijela i sl.
Komunicirati možemo na razne načine.
Značaj komunikacije za osobe s invaliditetom (OSI)
Značaj komunikacije za OSI je isti kao i za sve druge osobe, s posebnim akcentom na kombinovanje različitih modela komunikacije. Način komunikacije možemo prilagođavati u zavisnosti od vrste invaliditeta, ali i preferencija neke osobe. Neko će bolje iskomunicirati verbalnim, neko neverbalnim putem. Osobe oštećenog vida će možda koristiti Brajevo pismo, osobe oštećenog sluha znakovni jezik, neke OSI će komunicirati pisanjem, neke lako razumljivim jezikom, neko će koristiti asistivnu tehnologiju, ali činjenica je da svi u svakom trenutku komuniciramo, šaljemo i primamo poruke. Ne postoji izgovor ili prepreka u komuniciranju s OSI. Za OSI je veoma važno da komuniciraju sa svijetom oko sebe. Iako same OSI često treba osnažiti da komuniciraju, ipak stigmatizacija i segregacija ne doprinose razvoju komunikacionih vještina. Kada porodica ili neko drugo okruženje izoluju osobu s invaliditetom, nisu joj samo uskratili pravo da komunicira radi komunikacije, nego i da se socijalizuje s drugim bićima. Da prima informacije o svijetu oko sebe, da usvaja obrasce ponašanja i da se adaptira na okolnosti. S druge strane, okruženje često odbija da komunicira s OSI, iz straha da će njihov pristup biti pogrešan i iz jedne kolektivne naučene bespomoćnosti i pasivnosti, što se dodatno negativno odražava na mogućnost da se OSI socijalizuje i adaptira na društvena privala i uslove. Tako je, komunikacija ima važnu adaptabilnu ulogu u životu jedne OSI. Što više komuniciramo, lakše ćemo upoznati sve različitosti ovog svijeta, ali lakše i prihvatiti sebe u to svijetu. Da bi izgradili identitet, otkrili svoje potencije i ostvarili ih, komunikacija i socijalizacija nam mogu olakšati da ispunimo ove razvojne zadatke. Za OSI je važno da od ranog djetinjstva uči različite mogućnosti komunikacije, ne zato da bi se prilagođavala stilovima komunikacije drugih, već da bi iskoristila te vještine da na najbolji mogući način zadovolji sve svoje potrebe u budućnosti, da bude produktivna u zajednici i ono najvažnije: da doprinese svom osamostaljivanju.
Zaključujemo da je komunikacija preduslov za socijalizaciju, ali i da je poželjno izlagati se različitim životnim situacijama koje zahtijevaju brzo reagovanje, vješto komuniciranje i snalaženje, jer je to dobar poligon za vježbu komunikacionih i socijalnih vještina. Potrebno je da povremeno izađemo iz naše sigurne zone i da se usudimo da probamo nešto novo, vjerujući da je to u našem najboljem interesu. Komunicirajmo jedni s drugima, jer nas to čini emocionalno pismenijim, socijalno snalažljivijim i adaptibilnijim u svijetu u kojem je komunikacija sve.
Savez slijepih Crne Gore i Crveni krst Crne Gore partneri su u realizaciji projekta “Jačanje otpornosti starijih osoba i osoba sa invaliditetom tokom COVID-19 i budućih kriza”, koji je podržan od strane Evropske Komisije, Austrijske agencije za razvoj i Austrijskog Crvenog krsta, a opšti cilj je da doprinese jačanju otpornosti starijih i osoba sa invaliditetom na Zapadnom Balkanu tokom Covid-19 virusa i budućih kriza, a realizuje se i u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu.
Autorka: Dragana Đokić, psihološkinja
