Preskoči na sadržaj

U SUSRET MEĐUNARODNOM DANU BIJELOG ŠTAPA – USKRAĆIVANJE PRAVA NA LIČNU INVALIDNINU OSOBAMA POTPUNO OŠTEĆENOG VIDA

Objavljeno u Aktuelnosti

Osobama oštećenog vida, pravo na ličnu invalidninu se već više godina sasvim uskraćuje uprkos zakonskom određenju da je ovo pravo namijenjeno isključivo osobama s teškim invaliditetom.

Pomenuto pravo se još od početka 2014, ne priznaje ovim osobama, jer član 4 Pravilnika o medicinskim indikacijama za ostvarivanje materijalnog obezbjeđenja, dodatka za njegu i pomoć, lične invalidnine i naknade zarade za rad sa polovinom punog radnog vremena („Sl.list Crne Gore“, broj 58 2014), nije usklađen sa Zakonom o socijalnoj dječjoj zaštiti – “član 32” i da isti akt diskriminiše, odnosno uskraćuje prava pojedinim kategorijama osoba s teškim invaliditetom. Osobe s potpunim oštećenjem vida, ali ineke druge kategorije OSI sa stoprocentnim, potpunim oštećenjeminvaliditetom, izuzete su sa liste medicinskih indikacija za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu.

Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti u članu 32 propisuje da: „Pravo na ličnu invalidninu ima lice sa teškim invaliditetom.

SSCG je više puta kroz različite inicijative, koje su u minulim godinama poslate resornom ministarstvu, ukazivao na činjenicu da se osobe s stoprocentnim (potpunim) oštećenjem vida, moraju podvesti pod pojam lica sa teškim invaliditetomi da se obavezno trebaju naćina listi medicinskih indikacija za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, odnosno da budu sastavni dio člana 4 Pravilnika, kojeg smatramo diskriminatornim u jednom dijelu i pokušavamo ga osporiti punih sedam godina. Oštećenje vida,odnosno druge vrste tjelesnih, senzornih, psiho-socijalnih ili intelektualnih oštećenja koja su prisutna kod neke osobe u obimu 100%, nesumnjivo predstavlja tešku invalidnost, a koja u sadejstvu sa mnogobrojnim barijerama u oblastima obrazovanja, zapošljavanja, samostalnog življenja i oblasti pristupačnosti, nesumnjivo  predstavlja teški invaliditet.

Lična invalidnina je zapravo pravo koje se vezuje isključivo za invaliditet i predstavlja lično, kompenzaciono pravo pojedinca iliti satisfakciju za OSI koje se svakodnevno hvataju u koštac sa složenim barijerama i izazovima: fizičkim, legislativnim, socijalnim, porodičnim…  

Kako u samom Zakonu nije pojašnjen i razrađen pojam teški invaliditet“, u konkretnom slučaju ova odredba bi se morala dovesti u vezu sa važećim propisima i standardima koji regulišu tu oblast. U Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, termin teški invaliditet“ se odnosi na invaliditet ili tjelesno oštećenje utvrđeno u procentu od 80 do 100%. Kada bi prihvatili čak i ono rigidno tumačenje terminateški invaliditet“, shodno Pravilniku o utvrđivanju tjelesnih oštećenja („Službeni list Republike Crne Gore“, broj 45 2004), došli bismo do zaključka da on postoji kada je kod osobe utvrđen invaliditet ili tjelesno oštećenje u procentu od 90 do 100%.

Nadalje, osobe sa sto procenata tjelesnog oštećenja, među kojima su i osobe sa gubitkom oba oka, gubitkom vida na oba oka i ostatkom vida od samo 5%, su prepoznate i u dokumentu Ministarstva zdravlja Crne Gore – pod nazivom: “Nacionalna jedinstvena lista oštećenja”, koju su koncipirali ljekari specijalisti.

Međutim, nadležno Ministarstvo, do momenta kada pišemo ovaj tekst, nije uzimalo u obzir, ni prihvatalo niti jedno od ovih tumačenja, već Pravilnikom  o medicinskim indikacijama za ostvarivanje prava na materijalno obezbjeđenje, dodatka za njegu i pomoć, ličnu invalidninu i naknadu zarade za rad sa polovinom punog radnog vremena, odredilo medicinske indikacije za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, bez jasnih kriterijuma i tako isključilo najveći broj stanja koja po važećim propisima pripadaju kategoriji osoba sa najtežim invaliditetom od 80 do 100%.

Član 4 Pravilnika definiše medicinske indikacije za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, među kojima nema potpunog oštećenja vida, već samo gluvo-sljepoća. Ovakvim rješenjima u Pravilniku, zakonodavac uzima sebi za pravo da utvrdi šta je težak invaliditet bez jasnih kriterijuma, ignorišući mišljenje struke koja je sadržana u jedinstvenoj listi tjelesnih oštećenja, a koju je izradilo Ministarstvo zdravlja.  

Istina je da uprkos mnogobrojnim preprekama sa kojima se svakodnevno suočavaju pojedine osobe sa invaliditetom, iste su ostvarene na mnogim životnim poljima, ne prestaju da nižu uspjehe i da se uzdižu i grade neprestano, ali to ne bi smio biti razlog za njihovo diskriminisanje i uskraćivanje određenih prava od strane države, jer postojanje teškog invaliditeta kod neke osobe nužno ne znači nesposobnost za život i rad, a što nadležno Ministarstvo, na našu žalost, poistovjećuje.

Dakle, imamo situaciju da akt niže pravne snage, u ovom slučaju gore pomenuti Pravilnik, daje manje prava od Zakona iz kojeg proizilazi i pri tom je očigledno u potpunoj koliziji sa Zakonom.

Kada se podrobnije razmotre ovakva rješenja, pogotovu medicinske indikacije, stiče se utisak da se pod terminom teški invaliditetuzimaju samo dijagnoze koje po svojoj prirodi podrazumijevaju potpunu psiho fizičku nesposobnost jednog pojedinca/ke. Dakle ovdje se radi o klasičnom medicinskom modelu u pristupu invaliditetu, koji je već odavno prevaziđen.

Značajan broj ovih ljudi, svih životnih dobi i socijalnog statusa se već punih šest godina, bezuspješno bori sa crnogorskom birokratijom na svim nivoima (Institucionalna borba traje od stupanja na snagu diskriminatornog Pravilnika, pa sve do danas.).

Savez slijepih velikom broju osoba oštećenog vida pruža svesrdnu podršku, stručne savjete i besplatno zastupanje pred Upravnim sudom Crne Gore još od početka 2015.

Stoga, po hiljaditi put ukazujemo na hitnu potrebu da se diskriminatorni Pravilnik izmijeni, upodobi sa Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti, kao i da se lista medicinskih indikacija za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu proširii uskladi sa Nacionalnom jedinstvenom listom oštećenja. Prema ovom prijedlogu, sve osobe sa sto procenata tjelesnog oštećenja/invaliditeta bi imale pravo na ličnu invalidninu, čime bi se obezbijedila istinska jednakost i ravnopravan tretman svih građana i građanki pred zakonom.​​

U susret danu bijelog štapa, koji se obilježava 15. oktobra, a putem objavljenih tekstova na različite teme, osjećamo obaveznim da još jednom podsjetimo i ukažemo na ovaj krucijalan, višegodišnji problem s kojim se nose osobe oštećenog vida i naša organizacija, za sada bez uspjeha.

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

4 × 3 =