Preskoči na sadržaj

PRAVO NA LIČNU POKRETLJIVOST

Objavljeno u Aktuelnosti

U odnosu na UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, član 20, pravo na ličnu pokretljivost, na nivou Evropskog saveza slijepih izrađeni su zahtjevi u skladu sa istom i koje je u što kraćem roku neophodno realizovati, kako bi osobama potpuno i djelimično oštećenog vida javni
prevoz bio pristupačan.
Prema UN Konvenciji: „Države potpisnice ove Konvencije preduzeće efektivne mjere radi osiguravanja lične pokretljivosti za lica sa invaliditetom sa njihovom najvećom mogućom samostalnošću, uključujući:
(a) Olakšavanje lične pokretljivosti lica sa invaliditetom na način i u vrijeme kada one to odaberu i po pristupačnim cijenama,
(b) Olakšavanje pristupa licima sa invaliditetom kvalitetnim pomagalima za ostvarivanje pokretljivosti, asistivnim tehnologijama i oblicima žive asistencije i posrednicima, uključujući omogućavanje da oni budu dostupni po pristupačnim cijenama,
(c) Pružanje treninga i obuke u veštinama pokretljivosti lica sa invaliditetom i specijalistima koji rade sa tim osobama,
(d) Ohrabrivanje preduzeća koja proizvode pomagala za ostvarivanje pokretljivosti, asistivne tehnologije i sredstva da uzmu u obzir sve aspekte pokretljivosti lica sa invaliditetom.

Zahtjevi:

1. Vlade bi trebale promovisati prepoznavanje bijelog štapa kao simbola oštećenja vida i objaviti zahtjeve mobilnosti osoba oštećenog vida.

2. Vlade moraju osigurati da osobe oštećenog vida kojima je potrebna obuka za mobilnost, dobiju stručnu obuku izvođenu od strane stručnog osoblja. Obuka bi trebala uključivati korišćenje vizuelnih mogućnosti, drugih čula, upotrebu štapova i/ili pasa vodiča i/ili elektronskih ili optičkih pomagala za mobilnost.

3.Vlade bi trebale osigurati da je dovoljno ljudi obučeno i raspoređeno prema kompetentnim standardima, radi pružanja kvalitetne mobilnosti i obuke pasa vodiča osobama oštećenog vida i obezbijedilo njihov kontinuirani profesionalni razvoj.

4.Vlade bi trebale osigurati da se pomagala za mobilnost, npr. štapovi, psi vodiči, elektronska i/ili optička pomagala za mobilnost, uključujući globalne sisteme za pozicioniranje, isporučuju osobama oštećenog vida po pristupačnim cijenama.

5. Podrška za popravku i servisiranje pomagala za mobilnost bi trebala biti dostupna. Usluge pasa vodiča trebale bi pružati i usluge podrške korisnicima pasa tokom cijelog radnog vijeka pasa vodiča.

6. Standardi i smjernice moraju osigurati da osobe s potpunim i djelimičnim oštećenjem vida mogu da se bezbjedno kreću po fizičkom okruženju, nezavisno, sa osjećajem sigurnosti, da pronalaze put i znaju gdje se nalaze. Informacije o prirodi i sadržaju takvih standarda i smjernica moraju biti dostupne u pristupačnim formatima.

7. Ne smije biti djela bilo kog pješačkog okruženja koji nije siguran ili pristupačan osobama s potpunim i djelimičnim oštećenjem vida.

8. Sva vozila javnog prevoza, infrastruktura i povezane informativne usluge moraju biti u potpunosti pristupačne i bezbjedne za upotrebu osobama s potpunim i djelimičnim oštećenjem vida.

9. Svi proizvodi i usluge pristupačni široj javnosti, uključujući računarske sisteme, moraju biti dizajnirani koristeći principe univerzalnog dizajna, kako bi se obezbjedila njihova puna pristupačnost osobama s potpunim i djelimičnim oštećenjem vida. Uputstva za njihovu upotrebu moraju biti dostupna u različitim formatima.

10. Predstavničke organizacije moraju se konsultovati o dizajniranju, primjeni i praćenju standarda i smjernica.

11. Osoblje koje radi na dizajniranju, održavanju i upravljanju javnim prevozom ili izgrađenim okruženjem ili koje dolazi u kontakt sa javnošću tokom rada u ovim oblastima, mora imati obuku za razumijevanje karakteristika osoba s potpunim i djelimičnim oštećenjem vida.

12. Osoblje koje radi u izgrađenom okruženju i javnom prevozu i dolazi u direktan kontakt sa javnošću mora imati vještine potrebne za bezbjedno praćenje osobe oštećenog vida.

13. Svi natpisi i informacije u fizičkom okruženju i u javnom prevozu moraju biti u skladu sa standardima koji osobama s potpunim i djelimičnim oštećenjem vida omogućavaju pristup i razumijevanje.

14. Psi vodiči u pratnji njihovih vlasnika potpunog ili djelimičnog oštećenja vida moraju imati slobodan i neopterećen pristup javnim zgradama, javnim mestima, javnom prevozu, uključujući taksi vozila, autobuske stanice, vozne stanice, aerodrome.

15.Osobe s potpunim i djelimičnim oštećenjem vida treba da budu u mogućnosti da putuju javnim prevozom bez dodatnih troškova.

Evropski savez slijepih sprovodi dvogodišnji projekat PARVIS, koji ima za cilj podizanje svijesti o pravima osoba potpuno i djelimično oštećenog vida, istovremeno gradeći kapacitete organizacija osoba oštećenog vida, koje se za njih zalažu, stvaranjem i pružanjem pristupačnog audiovizuelnog
komunikacijskog materijala, usklađenog na evropskom nivou.
Uz podršku Evropske komisije, PARVIS je zajednički projekat Evropskog saveza slijepih s organizacijama članicama iz 9 zemalja PARVIS-a:
Slovačka, Njemačka, Crna Gora, Francuska, Litvanija, Portugal i Španija, Holandija i Švedska.

Pogledajte video koji se odnosi na pravo na ličnu pokretljivost, u skladu sa članom 20 UN Konvencije o pravima OSI na sledećem linku: https://www.youtube.com/watch?v=UpSfJy6CHgE .

Izvor: http://www.euroblind.org/convention/article-20

Pripremila: Katarina Bigović

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

15 − 12 =