Main content

Slideshow

"Dobrota je jezik koji gluvi može da čuje i slepi da vidi" - Mark Tven


"Najjadniji čovjek na svijetu je čovjek koji ima vid, ali nema viziju" - Helen Keler


Aktuelnosti

Novosti

Drugi dan konferencije "Razvoj Brajevog pisma, e knjiga, Brajeve štamparije u zemljama Balkana"

Drugog dana konferencije "Razvoj Brajevog pisma, e knjiga, Brajeve štamparije u zemljama Balkana" koju organizuje Savez slijepih Bugarske, govorilo se o audio knjigama, pristupačnim informacijama kao i problemima sa autorskim pravima.
Bugarska, Rumunija i Moldavija su ratifikovale Marakeški sporazum. Sjeverna Makedonija je na putu ratifikacije. Vlada Srbije je ovo pitanje stavila na agendu. Albanija ima najviše problema na putu ka ratifikaciji ovog sporazuma. Crna Gora ima obećanje od strane Ministra kulture da će do ratifikacije doći do kraja godine.

U Dryanovu održana konferenciji pod nazivom "Razvoj Brajevog pisma, e knjiga, Brajeve štamparije u zemljama Balkana"


Od 11-14. Novembra, savjetnica za međunarodne odnose u Savezu slijepih CG Katarina Bigović i radnica u Brajevoj štampariji Dragana Lazovć boraviće u Dryanovu na konferenciji "Razvoj Brajevog pisma, e knjiga, Brajeve štamparije u zemljama Balkana", koju organizuje Savez slijepih Bugarske.

Tokom prvog dana govori se o Brajevom pismu, sadašnjisti i budućnosti.

Naše predstavnice istakle su da je u Crnoj Gori, Biblioteka za slijepe javna ustanova, i da je to potvrda da država podržava razvoj osoba oštećenog vida kroz obezbjeđivanje sredstava za pristupačne knjige.
Sa druge strane istaknut je i primjer Zakona o zaštiti potrošača, i Pravilnik o obilježavanju proizvoda na Brajevom pismu, kao jedinstvenom rješenju ne samo u regionu, već i u Evropi. Takođe, pomenut je i Član 33 Zakona o diskriminaciji osoba sa invaliditetom, po kojem sve javne institucije treba da svoje prostorije učine pristupačnim za osobe oštećenog vida. Jedan dio je to već i učinio.
Istaknuta je i činjenica da je pokrenut proces standardizacije Brajevog pisma, kao krucijalne aktivnosti, koja je prepoznata i novim Strategijskim planom Evropskog saveza slijepih za period 2019- 2023.
Na kraju, prošle godine je 4. Januar proglašen za međunarodni dan Brajevog pisma, pa je i svjesnost ljudi oko nas na neki način veća.

Zakon važi samo za Dunju

Zakon o kretanju osoba sa invaliditetom uz pomoć psa vodiča, koji je u Crnoj Gori donešen prije deset godina, za sada reguliše samo prava Dunje Samardžić, jedine korisnice ovakvog psa - crnog labradora Urana. To je pokazatelj da kod nas ta usluga nije zaživjela, a jedan od ključnih razloga, prema riječima naših sagovornika, je zato što je ne finansira država, što nije praksa u zemljama regiona, poput Slovenije i Hrvatske. Usvojenim Zakonom se garantuju prava korisnicima da sa psom koriste javna prevozna sredstva, imaju slobodan pristup i boravak na javnom mjestu, kao i u radnom prostoru, ali akt ne obavezuje državu da finansijski podrži ovaj servis. Za kupovinu psa vodiča potrebno je izdvojiti oko 15.000 eura. Planira li Ministarstvo rada i socijalnog staranja da se ugleda na države u regionu i izmijeni regulativu, nije izvjesno, jer nam nijesu odgovorili na upućena pitanja. Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore kroz projekte i donacije građana za korisnike nabavlja pse vodiče, a ranije je tražilo od resora, kojim sada rukovodi Kemal Purišić, da preuzme tu obavezu. Kažu da, međutim, nikada nijesu dobili jasan odgovor, pa najavljuju da će uskoro ponoviti inicijativu. O ovom problemu razgovarali smo i sa predsjednikom Saveza slijepih Goranom Macanovićem koji je ukazao na dodatnu poteškoću: osoba oštećenog vida, koja želi da ima psa vodiča, treba da zna da koristi bijeli štap, a u Crnoj Gori ne postoji nijedan peripatolog, stručnjak koji obučava ljude da se kreću pomoću tog pomagala. Da nešto treba da se promijeni po tom pitanju, smatra i Dunja Samardžić, koja je istakla da nam džaba zakon kada niko osim nje ne koristi ovu uslugu. Njenom bratu Andriji, koji je imao psa vodiča Jana, koji je uginuo, u januaru stiže drugi pas, a on je za naše novine rekao da pas predstavlja most u komunikaciji, odnosno da ubrzava proces razbijanja stereotipa i barijera, ali da se o tome malo govori. Psa treba da pazite, posvećujete mu bar sat dnevno. Zbog nedostatka vremena ne bih mogao da mu posvetim svu pažnju i ljubav koju zaslužuje - kaže on, dodajući da bi vjerovatno bilo više zainteresovanih korisnika za ovu uslugu kada bi je finansirala država. Lista čekanja Pse vodiče za korisnike nabavlja Udruženje mladih sa hendikepom Crne u Centru za rehabilitaciju Silver u Hrvatskoj. Sudeći prema riječima izvršne direktorice ove nevladine organizacije Marine Vujačić, dok ovaj servis ne preuzme država, snalaze se kako znaju i umiju. Vujačić je podsjetila da je prvi pas vodič stigao u Crnu Goru 2008. godine, te da ga je koristila Marijana Mugoša-Šćekić, a kasnije je psa dobio Andrija, pa Dunja. Kako su Andriji i Marijani uginuli psi, ponovo su im se obratili za pomoć, pa je UMHCG formiralo listu čekanja na kojoj su osim njih dvoje nalazi još samo jedan momak iz Berana. Novac za Andriju je, kako je pojasnila Vujačić, sakupljen preko projekta koji je podržalo Ministarstvo rada i socijalnog staranja iznosom od 6.500 eura, a ostatak je obezbijeđen uz pomoć donacija građana. Za Marijanu je u toku prikupljanje novca. Na današnjoj listi čekanja, kaže izvršna direktorica UMHCG, nema više zainteresovanih, zbog toga što za kupovinu jednog psa prikupljaju novac, čak, najmanje dvije godine. - Ne možemo ni da promovišemo taj program do te mjere, jer ne možemo svima da obezbijedimo novac. Ovakav servis mnoge zemlje finansiraju kao Hrvatska, Slovenija. Bilo bi neracionalno da mi tražimo da se osnuje centar u Crnoj Gori, to bi bilo skupo – rekla je ona. Nikoga, kaže Vujačić, ne odbijaju ko se prijavi za ovu uslugu, pa se prisjeća da se dešavalo da je jedna osoba, koja nije znala da koristi bijeli štap, bila zainteresovana za psa vodiča, ali je zbog neispunjavanja tog kriterijuma odbijena. - Kada se neko prijavi, prosljeđujemo prijavu Silveru. Prva inicijalna provjera korisnika obavlja se u Zagrebu, a druga, domicilna, u Crnoj Gori. Tamošnji inspektor po karakteristikama korisnika biraju adekvatnog psa. Tako nekome treba pas koji je energičan, nekome treba mirniji. Inspektor uči korisnika i kako treba da sprovodi komande koje je pas naučio. Korisnici psa u prosjeku imaju oko osam godina – rekla je ona. Izvršni direktor Saveza slijepih Goran Macanović koristi bijeli štap skoro 20 godina, a za naše novine priča da je, svakako, lakše kretanje za psom, ali zbog dodatne odgovornosti nije razmišljao o varijanti da se prijavi da ga dobije. - Psa treba da pazite, posvećujete mu bar sat dnevno. Zbog nedostatka vremena ne bih mogao da mu posvetim svu pažnju i ljubav koju zaslužuje - kaže on, dodajući da bi vjerovatno bilo više zainteresovanih korisnika za ovu uslugu kada bi je finansirala država. Prepreke U Crnoj Gori se, negoduje Macanović, malo osoba kreće uz pomoć bijelog štapa. Kako ne postoji stručna osoba za ovu vrstu obuke, kaže da su svi samouki i snalaze se tako što prikupljaju informacije o kretanju jedni od drugih. - Neki od nas su se usudili da uzmu bijeli štap – rekao je on. Savez slijepih broji 1.000 članova, a samo ,,između deset i 20 njih aktivno koristi ovo pomagalo“. - Na popisu iz 2011. godine 14.500 ljudi je reklo da ima poteškoća u svakodnevnom kretanju zbog vida. Svakako da ti ljudi nijesu svi kandidati koji se uklapaju u definiciju da budu redovni članovi Saveza, jer je uslov da imaju više od 90 procenata oštećenja vida. Zbog velike razlike između ova dva podatka istina je vjerovatno negdje između – rekao je Macanović. Nepristupačno okruženje, odnosno nedostatak zvučnih semafora, adekvatnih trotoara, taktilnih traka vodilja, nepropisno parkirana auta, reklamni panoi na trotoarima, dodatno, prema njegovim riječima, otežavaju kretanje ovoj populaciji. - Uz to, ljudi nemaju dovoljno samopouzdanja. Porodice ih prezaštićuju. Kažu im: ,,Nemoj ti ići sam, ja ću poći sa tobom“. Ne motivišu ih da uzmu bijeli štap u ruke. Kad imate sve te okolnosti, imate situaciju da se najveći broj njih prepušti toj letargiji – reko je on. Uran Dunja Samardžić ne razmišlja o barijerama, podsjećajući da četiri godine koristi psa vodiča. Uz Urana se osjeća bezbijedno. - Ima sigurno puno mojih vršnjaka koji bi na ovaj način željeli da se osamostale. Ne mogu da im kažem: ,,Odvaži se, uzmi bijeli štap i ako lupiš u banderu, nema veze“. Meni se to dešavalo. Da ima stručnjaka koji bi ih učio da koriste bijeli štap, bilo bi drugačije – rekla je ona. Pojašnjavajući na koji način joj pomaže pas, kaže da pamti 50 komandi, ali da ona ne upotrebljava svaku. - Kada prelazimo ulicu, kažem mu: ,,Vodi, zebra“. Psi pamte vokale, ne pamti da mu kažem ,,pješački prelaz“, jer to mu ništa ne znači. Nađe zebru i onda oslušnem možemo li da pređemo ulicu. Ja odlučujem kad ćemo krenuti, a on je zadužen za moju bezbjednost. Naravno da neće preći ako vidi auto, kad mu kažem da ,,vodi“, on onda kreće. Kažem mu da vodi na pločnik, potom ga on traži. Zapamti brzo trasu, ali njegov zadatak je da zaobilazi prepreke, da, na primjer, ne upadnem u šahtu. Pas stane uz tebe da te zaštiti i kada zapazi da ti nešto ide u susret – rekla je ona. Prisjeća se kako joj je na početku bilo simpatično kada je trebalo da kaže psu da skrene lijevo, jer je morala tu komandu da izgovori na hrvatskom - ljevo. - Sada smo već duže zajedno, pa razumije i moj jezik – kaže ona, uz osmijeh. Dunja do sada nije osjetila veću neugodnost krećući se u javnom prostoru, ali navodi da joj se dešavalo da taksista odbije da je preveze do željene lokacije. - Uran nikada ne sjedne na sjedište, uvijek mi je ispod nogu i na to je naučen. Onda čekam da taksi krene, neki se naljute, a nekad se povuku i kažu da nijesu znali da je to moj pas vodič - priča ona. Da osobe sa invaliditetom u Crnoj Gori trpe mnogo poniženja, smatra njen brat Andrija. On je istakao da kada ide sa štapom ulicom ili ulazi u javne ustanove prolaznici često postupaju sažaljivo prema njemu. - Kada sam sa psom to ljudi ne rade, pas je specifičan asistent. Nije ideja da sakrijemo svoj invaliditet, ali povjerenje prema jednom živom biću, koje je uzajamno, vas učvršćuje – rekao je on. Socijalizacija Andrija kaže da generalno ne postoji podrška za osobe oštećenog vida da se odvaže i samostalno se kreću. - Ljudi ne smatraju da je njihova samostalnost bitan segment njihovog života i da njihova uskraćena samostalnost bitno utiče na njihovo dostojanstvo i smostalnost u donošenju bitnijih životnih odluka. Kao društvo u brojnim stvarima kaskamo – rekao je on. Diskriminacija, dodaje Samardžić, prouzrokuje usamljenost, a pas vodič psihički osnažuje osobe oštećenog vida. - To je komforan način da se ne zamarate kretanjem, nećete doći umorni na posao. Bezbjedni ste i samostalni. Smatrao sam da sam dovoljno samostalan sa bijelim štapom da svoj žvot povjerim jednom četvoronošcu i odlučio sam da imam psa vodiča - naveo je on. Kada bi ga neko pitao da izdvoji tri najljepša dana u životu, kaže da bi na toj listi definitivno uvrstio susret sa njegovim psom Janom. N. Đ.

Najviše glasova građana za projekat „Preduzetništvo, inovacije i digitalne tehnologije za dobro mladih“

First slide [1140x500]

Podgorica, PR pres servis - Crnogorski Telekom je, kroz konkurs Za svako dobro, dodijelio 30 hiljada eura za realizaciju tri projekta, a najveći broj glasova građana dobio je projekat „Preduzetništvo, inovacije i digitalne tehnologije za dobro mladih“ Studentskog biznis udruženja. Uz njih, podršku će dobiti i projekti NVO Crnogorski gitaristički centar i NVO Učionica u pokretu.

To je saopšteno na svečanosti, povodom zvaničnog proglašenja pobjednika Telekomovog konkursa Za svako dobro za 2019. godinu.

Izvršna direktorica Crnogorskog Telekoma, Dina Cibulksaja, kazala je da je  konkurs Za svako dobro tradicija na koju je ta kompanija ponosna.

„Kao i prethodnih pet godina, nastavili smo da podržavamo razvoj zajednice, obrazovanje, zaštitu životne sredine i digitalnu inkluziju, koji su i dalje glavna područja naših društveno odgovornih inicijativa“, rekla je Cibulskaja.

Korporativna odgovornost je, kako istakla, godinama neodvojivi dio Telekomove korporativne kulture.

„Ona je sastavni dio svih naših poslovnih aktivnosti, a kao jedna od vodećih kompanija u zemlji, Crnogorski Telekom želi da se uključi u sve oblasti važne za crnogorsko društvo. Već 12 godina podržavamo obrazovni sistem u Crnoj Gori pružajući svim školama u zemlji besplatan internet. Ove godine odlučili smo da odemo korak dalje u toj inicijativi pružanjem besplatnog mobilnog interneta za 150 prigradskih i seoskih škola. Pouzdanost i brzina naše 4G mobilne mreže omogućavaju nam da im pružimo jednake mogućnosti“, poručila je Cibulskaja.

Prema njenim riječima, ovogodišnji pobjednički projekti su iz oblasti obrazovanja i socijalne uključenosti.

„Ove godine ćemo s našim novim NVO partnerima nastaviti da promovišemo svijet novih mogućnosti u obrazovanju, socijalnoj inkluziji, preduzetništvu, jer verujemo da primjena digitalnih tehnologija može da riješi važna pitanja u društvu, a mi ćemo nastaviti da podržavamo razvoj svih oblasti važnih za zajednicu u kojoj djelujemo“, kazala je Cibulskaja.

Ekspert za korporativnu komunikaciju u Crnogorskom Telekomu, Matija Otašević, rekao je da je u prethodnih pet godina, kroz konkurs Za svako dobro podržano 29 projekata od posebne važnosti za zajednicu, sa ukupno 150 hiljada eura.

„I ove godine smo birali projekte od posebnog značaja za zajednicu kojima će ukupno biti dodijeljeno 30 hiljada eura za realizaciju.  Pravo da učestvuju na konkursu imale su sve nevladine organizacije (udruženja i fondacije) registrovane u Crnoj Gori, i njime se finansiraju društveno odgovorni projekti iz oblasti obrazovanja i kulture, zaštite životne sredine i inkluzije osjetljivih grupa, u čijem se sprovođenju primjenjuju digitalne tehnologije i koji promovišu digitalnu inkluziju, digitalizaciju i STEM obrazovanje“, objasnio je Otašević.

Ove godine, kako je dodao, konkurs Za svako dobro predstavljen je u okviru Telekomove kampanje Svijet novih mogućnosti.

„Ove godine smo odlučili da podržimo tri projekta koja će pojedinačno dobiti više novca nego do sada – odnosno do 10 hiljada eura po projektu. Istovremeno, odlučili smo da samu zajednicu više uključimo u odlučivanje, pa smo građanima prepustili da odaberu dva projekta za koja smatraju da su od posebnog značaja u oblastima podržanim konkursom“, rekao je Otašević.

On je rekao da je zahvaljujući intenzivnoj promociji konkursa ove godine bilo gotovo četiri puta više glasova nego prethodne odnosno oko 13 i po hiljada glasova.

„Najveći broj glasova dobio je projekat nevladine organizacije Studentsko biznis udruženje – Preduzetništvo, inovacije i digitalne tehnologije za dobro mladih.  Dio svijeta novih mogućnosti, zahvaljujući glasovima onlajn zajednice, postao je i Crnogorski gitaristički centar sa projektom Muziku u sva srca“, kazao je Otašević.

On je objasnio da se se posljednja novina u konkursu odnosi na nagradu za najbolje digitalno Idejno rješenje.

„Idejna rješenja predstavilo je pet nevladinih organizacija, a najbolje je odabrala Ekspertska komisija sastavljena od predstavnika Crnogorskog Telekoma. Riječ je o Web i mobilnoj aplikaciji za roditelje koju je osmislila nevladina organizacija Učionica u pokretu“, naveo je Otašević.

Izvršni direktor Studentskog biznis udruženja, Nikola Mićunović, kazao je da projekat te organizacije sadrži četiri projektne aktivnosti, koje će se kontinuirano realizovati tokom šest mjeseci.

„Na realizaciji projektnih aktivnosti uključeni su učenici i nastavnici srednjih škola, studenti, profesori sa univerziteta, predstavnici omladinskih organizacija, društveno odgovornih kompanija, institucija u Crnoj Gori. Ovo je definitivno projekat koji za krajnji rezultat ima dobro mladih, a samim tim i dobro društva u kojem se nalazimo“, ocijenio je Mićunović.

Direktor Crnogorskog gitarističkog centra, Radoš Malidžan, rekao je da će kroz projekat biti urađen sajt za obrazovanje slijepih.

„Moći će preko tog sajta da uče gitaru. Nabavićemo i Brajev štampač sa potrebnim materijalom, koji ćemo pokloniti Muzičkoj školi „Vasa Pavić“ i na taj način omogućiti svima u Crnoj Gori da mogu da se igraju muzikom, da se raduju i da sviraju gitaru i, naravno, druge instrumente. Ovo je prvi put da će ovaj sajt biti preveden na naš jezik“, kazao je Malidžan.

Predstavnica Učionice u pokretu, Dijana Kuzmanović, pojasnila je da nagrađeni projekat podrazumijava izradu aplikacije za roditelje.

„To je svojevrsni vid elektronske usluge roditeljima, koji će biti dostupan na svim uređajima. Cilj projekta je veća informisanost roditelja kada su u pitanju postignuća njihove djece u školi, ali i veća informisanost kada su u pitanju izostanci djece, vaspitne mjere i sve ostale aktivnosti koje se tiču njihove djece. Cilj projekta je da uključi roditelje što više u obrazovni proces njihove djece, a sa druge strane da podrži roditelje i školu u njihovoj vaspitnoj ulozi“, rekla je Kuzmanović.

Prošle godine Tim Za svako dobro obilježio je mali jubilej – pet godina konkursa – kojeg, kako je danas ocijenio Otašević, ne bi bilo bez podrške Eksterne komisije koja je godinama ocjenjivala projekte. Nju su, osim predstavnika Telekoma, činile Marijana Kadić Bojanić, direktorica Televizije i Nezavisnog dnevnika Vijesti, Anica Maja Boljević, direktorica Fonda za aktivno građanstvo, i Jelena Miljanić, koordinatorka projekata u UNDP-u. Odluku o donaciji ove godine su, uz građane, donijeli članovi Ekstertske komisije, sastavljene od predstavnika Crnogorskog Telekoma.

Zakon važi samo za Dunju

Zakon o kretanju osoba sa invaliditetom uz pomoć psa vodiča, koji je u Crnoj Gori donešen prije deset godina, za sada reguliše samo prava Dunje Samardžić, jedine korisnice ovakvog psa - crnog labradora Urana. To je pokazatelj da kod nas ta usluga nije zaživjela, a jedan od ključnih razloga, prema riječima naših sagovornika, je zato što je ne finansira država, što nije praksa u zemljama regiona, poput Slovenije i Hrvatske. Usvojenim Zakonom se garantuju prava korisnicima da sa psom koriste javna prevozna sredstva, imaju slobodan pristup i boravak na javnom mjestu, kao i u radnom prostoru, ali akt ne obavezuje državu da finansijski podrži ovaj servis. Za kupovinu psa vodiča potrebno je izdvojiti oko 15.000 eura. Planira li Ministarstvo rada i socijalnog staranja da se ugleda na države u regionu i izmijeni regulativu, nije izvjesno, jer nam nijesu odgovorili na upućena pitanja. Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore kroz projekte i donacije građana za korisnike nabavlja pse vodiče, a ranije je tražilo od resora, kojim sada rukovodi Kemal Purišić, da preuzme tu obavezu. Kažu da, međutim, nikada nijesu dobili jasan odgovor, pa najavljuju da će uskoro ponoviti inicijativu. O ovom problemu razgovarali smo i sa predsjednikom Saveza slijepih Goranom Macanovićem koji je ukazao na dodatnu poteškoću: osoba oštećenog vida, koja želi da ima psa vodiča, treba da zna da koristi bijeli štap, a u Crnoj Gori ne postoji nijedan peripatolog, stručnjak koji obučava ljude da se kreću pomoću tog pomagala. Da nešto treba da se promijeni po tom pitanju, smatra i Dunja Samardžić, koja je istakla da nam džaba zakon kada niko osim nje ne koristi ovu uslugu. Njenom bratu Andriji, koji je imao psa vodiča Jana, koji je uginuo, u januaru stiže drugi pas, a on je za naše novine rekao da pas predstavlja most u komunikaciji, odnosno da ubrzava proces razbijanja stereotipa i barijera, ali da se o tome malo govori. Psa treba da pazite, posvećujete mu bar sat dnevno. Zbog nedostatka vremena ne bih mogao da mu posvetim svu pažnju i ljubav koju zaslužuje - kaže on, dodajući da bi vjerovatno bilo više zainteresovanih korisnika za ovu uslugu kada bi je finansirala država. Lista čekanja Pse vodiče za korisnike nabavlja Udruženje mladih sa hendikepom Crne u Centru za rehabilitaciju Silver u Hrvatskoj. Sudeći prema riječima izvršne direktorice ove nevladine organizacije Marine Vujačić, dok ovaj servis ne preuzme država, snalaze se kako znaju i umiju. Vujačić je podsjetila da je prvi pas vodič stigao u Crnu Goru 2008. godine, te da ga je koristila Marijana Mugoša-Šćekić, a kasnije je psa dobio Andrija, pa Dunja. Kako su Andriji i Marijani uginuli psi, ponovo su im se obratili za pomoć, pa je UMHCG formiralo listu čekanja na kojoj su osim njih dvoje nalazi još samo jedan momak iz Berana. Novac za Andriju je, kako je pojasnila Vujačić, sakupljen preko projekta koji je podržalo Ministarstvo rada i socijalnog staranja iznosom od 6.500 eura, a ostatak je obezbijeđen uz pomoć donacija građana. Za Marijanu je u toku prikupljanje novca. Na današnjoj listi čekanja, kaže izvršna direktorica UMHCG, nema više zainteresovanih, zbog toga što za kupovinu jednog psa prikupljaju novac, čak, najmanje dvije godine. - Ne možemo ni da promovišemo taj program do te mjere, jer ne možemo svima da obezbijedimo novac. Ovakav servis mnoge zemlje finansiraju kao Hrvatska, Slovenija. Bilo bi neracionalno da mi tražimo da se osnuje centar u Crnoj Gori, to bi bilo skupo – rekla je ona. Nikoga, kaže Vujačić, ne odbijaju ko se prijavi za ovu uslugu, pa se prisjeća da se dešavalo da je jedna osoba, koja nije znala da koristi bijeli štap, bila zainteresovana za psa vodiča, ali je zbog neispunjavanja tog kriterijuma odbijena. - Kada se neko prijavi, prosljeđujemo prijavu Silveru. Prva inicijalna provjera korisnika obavlja se u Zagrebu, a druga, domicilna, u Crnoj Gori. Tamošnji inspektor po karakteristikama korisnika biraju adekvatnog psa. Tako nekome treba pas koji je energičan, nekome treba mirniji. Inspektor uči korisnika i kako treba da sprovodi komande koje je pas naučio. Korisnici psa u prosjeku imaju oko osam godina – rekla je ona. Izvršni direktor Saveza slijepih Goran Macanović koristi bijeli štap skoro 20 godina, a za naše novine priča da je, svakako, lakše kretanje za psom, ali zbog dodatne odgovornosti nije razmišljao o varijanti da se prijavi da ga dobije. - Psa treba da pazite, posvećujete mu bar sat dnevno. Zbog nedostatka vremena ne bih mogao da mu posvetim svu pažnju i ljubav koju zaslužuje - kaže on, dodajući da bi vjerovatno bilo više zainteresovanih korisnika za ovu uslugu kada bi je finansirala država. Prepreke U Crnoj Gori se, negoduje Macanović, malo osoba kreće uz pomoć bijelog štapa. Kako ne postoji stručna osoba za ovu vrstu obuke, kaže da su svi samouki i snalaze se tako što prikupljaju informacije o kretanju jedni od drugih. - Neki od nas su se usudili da uzmu bijeli štap – rekao je on. Savez slijepih broji 1.000 članova, a samo ,,između deset i 20 njih aktivno koristi ovo pomagalo“. - Na popisu iz 2011. godine 14.500 ljudi je reklo da ima poteškoća u svakodnevnom kretanju zbog vida. Svakako da ti ljudi nijesu svi kandidati koji se uklapaju u definiciju da budu redovni članovi Saveza, jer je uslov da imaju više od 90 procenata oštećenja vida. Zbog velike razlike između ova dva podatka istina je vjerovatno negdje između – rekao je Macanović. Nepristupačno okruženje, odnosno nedostatak zvučnih semafora, adekvatnih trotoara, taktilnih traka vodilja, nepropisno parkirana auta, reklamni panoi na trotoarima, dodatno, prema njegovim riječima, otežavaju kretanje ovoj populaciji. - Uz to, ljudi nemaju dovoljno samopouzdanja. Porodice ih prezaštićuju. Kažu im: ,,Nemoj ti ići sam, ja ću poći sa tobom“. Ne motivišu ih da uzmu bijeli štap u ruke. Kad imate sve te okolnosti, imate situaciju da se najveći broj njih prepušti toj letargiji – reko je on. Uran Dunja Samardžić ne razmišlja o barijerama, podsjećajući da četiri godine koristi psa vodiča. Uz Urana se osjeća bezbijedno. - Ima sigurno puno mojih vršnjaka koji bi na ovaj način željeli da se osamostale. Ne mogu da im kažem: ,,Odvaži se, uzmi bijeli štap i ako lupiš u banderu, nema veze“. Meni se to dešavalo. Da ima stručnjaka koji bi ih učio da koriste bijeli štap, bilo bi drugačije – rekla je ona. Pojašnjavajući na koji način joj pomaže pas, kaže da pamti 50 komandi, ali da ona ne upotrebljava svaku. - Kada prelazimo ulicu, kažem mu: ,,Vodi, zebra“. Psi pamte vokale, ne pamti da mu kažem ,,pješački prelaz“, jer to mu ništa ne znači. Nađe zebru i onda oslušnem možemo li da pređemo ulicu. Ja odlučujem kad ćemo krenuti, a on je zadužen za moju bezbjednost. Naravno da neće preći ako vidi auto, kad mu kažem da ,,vodi“, on onda kreće. Kažem mu da vodi na pločnik, potom ga on traži. Zapamti brzo trasu, ali njegov zadatak je da zaobilazi prepreke, da, na primjer, ne upadnem u šahtu. Pas stane uz tebe da te zaštiti i kada zapazi da ti nešto ide u susret – rekla je ona. Prisjeća se kako joj je na početku bilo simpatično kada je trebalo da kaže psu da skrene lijevo, jer je morala tu komandu da izgovori na hrvatskom - ljevo. - Sada smo već duže zajedno, pa razumije i moj jezik – kaže ona, uz osmijeh. Dunja do sada nije osjetila veću neugodnost krećući se u javnom prostoru, ali navodi da joj se dešavalo da taksista odbije da je preveze do željene lokacije. - Uran nikada ne sjedne na sjedište, uvijek mi je ispod nogu i na to je naučen. Onda čekam da taksi krene, neki se naljute, a nekad se povuku i kažu da nijesu znali da je to moj pas vodič - priča ona. Da osobe sa invaliditetom u Crnoj Gori trpe mnogo poniženja, smatra njen brat Andrija. On je istakao da kada ide sa štapom ulicom ili ulazi u javne ustanove prolaznici često postupaju sažaljivo prema njemu. - Kada sam sa psom to ljudi ne rade, pas je specifičan asistent. Nije ideja da sakrijemo svoj invaliditet, ali povjerenje prema jednom živom biću, koje je uzajamno, vas učvršćuje – rekao je on. Socijalizacija Andrija kaže da generalno ne postoji podrška za osobe oštećenog vida da se odvaže i samostalno se kreću. - Ljudi ne smatraju da je njihova samostalnost bitan segment njihovog života i da njihova uskraćena samostalnost bitno utiče na njihovo dostojanstvo i smostalnost u donošenju bitnijih životnih odluka. Kao društvo u brojnim stvarima kaskamo – rekao je on. Diskriminacija, dodaje Samardžić, prouzrokuje usamljenost, a pas vodič psihički osnažuje osobe oštećenog vida. - To je komforan način da se ne zamarate kretanjem, nećete doći umorni na posao. Bezbjedni ste i samostalni. Smatrao sam da sam dovoljno samostalan sa bijelim štapom da svoj žvot povjerim jednom četvoronošcu i odlučio sam da imam psa vodiča - naveo je on. Kada bi ga neko pitao da izdvoji tri najljepša dana u životu, kaže da bi na toj listi definitivno uvrstio susret sa njegovim psom Janom. N. Đ.